0
Your Cart

Prve rečenice ove knjige „Pismo majci“ nastale su u danima moje velike tuge. Tih teških dana, između 13. i 16. srpnja 2013., spontano sam uzeo naliv pero i malu bilježnicu u ruke koju sam prvu našao. Uz suze riječi su išle same i tako sve do pedesetak stranica teksta. Odjednom je moje pisanje stalo kao što je i počelo. Emocije su bile prejake. Bilo mi je potrebno oko šest mjeseci da nastavim dalje s pisanjem. Tijekom tog perioda i borbe s tugom te shvaćanja da moje predobre i drage majke Ivanke više nema, prvotni koncept za knjigu se ponešto promijenio. Sjetio sam se svih njenih mudrih savjeta, kao i one njene izreke kada bi rekla meni i Kseniji: „Djeco moja, ja kad vam odem neću vam se moći više vratiti“. Svakodnevno gledam njeno cvijeće i uvijek kada idem na Svetu misu, u našu župnu crkvu Svete Ane, ponesem ružu ili mali buketić cvijeća na njen grob.

Nevjestu Kseniju je držala kao svoju kćer. U mojim mislima, izreka moje majke me stalno pokušavala vratiti u realnost i prolaznost života. Tako sam jedan dan konačno smogao snage i odlučnosti da nastavim i završim ovu svoju autobiografsku obiteljsku knjigu. Zašto i koji mi je prvenstveni cilj u svemu tome? To je ona jedinstvena ljubav, pokretačka snaga, životna radost utemeljena na vjeri, obiteljskoj tradiciji da se život kroz tri-četiri najviše pet generacija, otrgne zaboravu. Sada u svom konačnom obliku knjiga nudi brojne zapise u interakciji kroz čak osamnaest poglavlja, u kojima su prikazane teške životne prilike ali i punina i bogatstvo iskonske obiteljske ljubavi, sklada i zadovoljstva. Nastojao sam da poglavlja imaju i svoje specifičnosti poput mudrih izraza, briljantnih životnih savjeta te roditeljske mudrosti. Tu su i brojne anegdote koje život znače kao i dosjetke naučene kroz razne periode odrastanja i dalje u zreloj životnoj dobi.

„Dobro se vraća dobrim“, kao da i danas čujem savjet mog oca Mije koji me je hrabrio i bodrio cijeli život. Od njega sam, uz obiteljsku privrženost naučio mnoge stvari. Od tradicijskih vrijednosti do strpljivosti, čistoće, rada i djelovanja, a posebno ljubav za našu zemlju i imanje. Svaka međa, svaki klanac, svaki „mrgin“ me podsjeća na njega. Tvrda je i plemenita naša zemlja, ali ona je vrlo dobra i daje posebno kvalitetne plodove. Danas su na našim međama, na našim „mrginima“ uz obnovljene „suhozidove“ i klance predivni voćnjaci koji su obnovljeni zadnjih desetak godina. Sad kada ulazim u klanac tj. na među, osjećam iznova novu tradicijsku toplinu. To je nešto poput nekog kontakta s njima, mojim roditeljima i mojim brojnim precima. Tu sam posebno našao sebe u svojim kasnim pedesetim i tu se posebno dobro osjećam. Nekad imam osjećaj da čujem njihove korake. Volim šetati tim našim međama, obići naš Vinograd, Rupu, Paprikušu i Buljevac.

Knjiga „Pismo majci“ počinje i završava s mojom majkom Ivankom. Bila mi je podrška poput najveće planine, pored najčvršće stijene. Baš kao što kaže čuvena izreka: „Bez obzira na jačinu vjetra, bure i maestrala, planina odolijeva svim tim naletima i čvrsto ponovo stoji na svom mjestu“. Naših nekoliko zajedničkih nerazdvojnih ljeta u njezinoj, već dubokoj, starosti, dok smo sjedili ispred naše
netom obnovljene kuće i pričali „Život“ do kasno u noć, ostala je jedinstvena vodilja ljubavi između majke i njezinog sina jedinca. Nikada mi nije uputila niti jednu ružnu riječ. Nikada nisam trebao čekati na njene vrhunske ručkove, domaće specijalitete ili kruh ispod peke (sača). Uvijek me je čekalo sve što je moja majka mogla obaviti. U trenutcima moje povremene zabrinutosti, bilo poslovne ili druge, dugo bi sjedila sa mnom. Davala mi je posebno dobre savjete poput: „Sine moj, radosti moja, sve će ti se samo pokazati, samo vjeruj, budi strpljiv i nemoj previše na sebe tereta „navaljivati“. Pomalo, ima za sve vremena“! Učila me je vjeri, molitvi. Uvijek mi je znala ponavljati kako je vjera moćna, jaka. Sve nas je svoje ukućane bodrila i hrabrila. Kada bi bilo teško ili kada bi bio neki mučniji period, usprkos svemu, ona bi veselo zapjevala. Znala je napamet mnoge pjesme, što su se prije više desetljeća pjevale, voljela je čitati. Temeljem njenih mudrih izreka znao bih je upitati: „Kako ti mama sve to znaš“? „E dite moje, odgovorila bi mi: Da sam se ja mogla školovati, da je bilo mogućnosti, i ja bi neke visoke škole završila“. Cijeli život stvarala je dobru atmosferu. Zato s pravom kažem: „Majka Ivanka je bila naš obiteljski brend“, inspirativni oslonac naše kuće. Obožavala nas je sve kao i svoju braću i sestru. Za svog supruga Miju znala je reći: „Nisam se daleko „umakla“ (udala), ali imala sam najdražeg i najpametnijeg supruga“.

I za kraj ovog dijela zato iskreno kažem, hvala vam moji dragi roditelji!

Recenzije

Još nema recenzija.

Budite prvi koji će recenzirati “Pismo majci”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)